- Autor: Dani Rodrik

Prkoseći zdravom razumu i poslovnim i finansijskim elitama, predsjednik SAD Donald Tramp se izgleda raduje mogućem trgovinskom ratu. Carinske tarife na uvoznu kinesku robu u vrijednosti od oko 34 milijarde dolara stupile su na snagu 6. jula. Odmah je stigao odgovor u obliku carina za odgovarajuću količinu američke robe koja se izvozi u Kinu. Tramp je onda zaprijetio dodatnim mjerama protiv Kine, kao i carinama na automobile iz Evrope. Moguće je i da će se SAD povući iz Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini, ako se Meksiko i Kanada ne slože sa izmjenama koje Tramp zahtijeva.
Trampov refleksni protekcionizam neće mnogo pomoći radničkoj klasi koja je doprinijela njegovom dolasku na vlast. Moguće je da će nezadovoljni republikanci u Kongresu i ugrožene korporacije ipak uspjeti da ga zauzdaju. U svakom slučaju, oni koji su slično meni vjerovali da „pas koji laje ne ujeda” sada će morati da preispitaju svoje stavove.
Ali prije nego što se predamo scenarijima apokaliptične budućnosti svjetske trgovine, treba ispitati kako bi druge zemlje mogle da reaguju. Možda Tramp želi trgovinski rat, ali rat ne može voditi samo jedna strana. Za trgovinski rat je potrebno da druge ekonomije uzvrate i podignu uloge. Postoje uvjerljivi razlozi zašto to ne bi trebalo da urade.
Prema uobičajenom scenariju, uzvratne mjere se uvode ako zemlje imaju ekonomske razloge da odustanu od niskih tarifa. Klasičan istorijski primjer su događaji s početka 30-ih godina 20. vijeka, kada je nastupila Velika depresija, a ekonomije bile pogođene visokom nezaposlenošću i neadekvatnim mjerama ekonomske politike. Kontraciklična fiskalna politika još nije bila u modi – Keynes je Opštu teoriju objavio 1936 – a monetarna politika je bila beskorisna zbog zlatnog standarda.
U takvom okruženju trgovinski protekcionizam je donekle imao smisla za svaku zemlju ponaosob, jer se tako smanjivala tražnja za uvoznom robom, što je doprinosilo otvaranju radnih mjesta u zemlji. (Naravno, za sve zemlje zajedno to je bila katastrofa; dobici svake zemlje bili su više nego poništeni protivmjerama drugih zemalja.)
Ekonomisti razmatraju i drugi scenario, koji se fokusira na efekte tarifa na uslove trgovinske razmjene. Ograničavanjem obima trgovine velika zemlja ili region može manipulisati cijenama na svjetskim tržištima u svoju korist. Uvozna tarifa doprinosi obaranju svjetske cijene ocarinjene robe i istovremeno podiže njenu lokalnu cijenu uključivanjem carinskih troškova – a državni budžet ubira razliku kroz carinski prihod.
Nijedan ni drugi scenario danas nemaju mnogo smisla. Evropa i Kina nijesu zainteresovane za depresiranje svjetskih cijena roba koje uvoze, niti za prihod koji bi tako ostvarile. Ni zaposlenost nije prioritetno pitanje. Neke zemlje u evrozoni pate od visoke nezaposlenosti, ali za ove zemlje protekcionizam ne može učiniti ništa što se ne bi moglo efikasnije postići ekspanzivnom fiskalnom ili monetarnom politikom (u drugom slučaju u režiji Evropske centralne banke).
Ako Evropa, Kina i ostali partneri odgovore na Trampove tarife, umanjiće sopstvenu dobit od trgovine, a neće ostvariti nijednu od prednosti protekcionizma. Osim toga, učinili bi mu uslugu pružajući prividno opravdanja za tvrdnje o „nefer ponašanju” drugih zemalja prema SAD. Za ostatak svijeta, podizanje carinskih barijera je ravno sječenju grane na kojoj se sjedi.
Takođe, ako Evropa i Kina žele da zaštite multilateralni trgovinski režim utemeljen na pravilima, kao što tvrde da žele, onda ne mogu preslikavati Trampov unilateralizam i uzimati stvar u svoje ruke. Potrebno je da se obrate Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i sačekaju formalno odobrenje da uzvrate, ne očekujući brzo razrješenje i imajući u vidu da su izgledi da Tramp uvaži konačnu odluku mali.
Ukratko, sopstveni interesi i poštovanje prihvaćenih načela nalažu uzdržavanje (bar zasad) od protivmjera. Ovo je trenutak kada Evropa i Kina treba da budu primjer svijetu. Trebalo bi da odbiju uvlačenje u trgovinski rat i jasno poruče Trampu: imaš pravo da rušiš sopstvenu ekonomiju; mi ćemo se držati politika koje nam donose najbolje rezultate.
Pod uslovom da druge zemlje ne reaguju prenagljeno, Trampov protekcionizam ne mora biti tako poguban kao što se tvrdi u mnogim komentarima. Vrijednost trgovine obuhvaćene mjerama i protivmjerama proizašlim iz Trampove trgovinske politike već iznosi 100 milijardi dolara, a Shawn Donnan iz „Fajnenšal tajmsa‘‘ procjenjuje da bi mogla dostići i više od jednog biliona, ili 6 odsto globalne trgovine. To je veliki iznos. Ali to podrazumijeva uzvratne mjere, do kojih ne mora doći.
Takođe, ono što je ovdje zaista bitno jesu dohoci i ekonomsko blagostanje, a ne trgovina po sebi. Čak i ako se obim trgovine značajno smanji, agregatne ekonomske performanse ne moraju biti ugrožene. Neke evropske avio-kompanije kupuju avione od Boinga radije nego od Erbasa, dok neke američke kupuju od Erbasa, a ne od Boinga. Zbog restriktivnih trgovinskih mjera velika dvosmjerna razmjena između Evrope i SAD u ovoj oblasti mogla bi sasvim prestati. Ali ukupni gubitak u ekonomskom blagostanju ne bi bio veliki, dokle god avio-prevoznici vide proizvode ovih kompanija kao ekvivalentne i međusobno zamjenljive.
To ne znači da neke od evropskih i kineskih kompanija neće pretrpjeti gubitke usled zatvaranja američkog tržišta. Ali za svakog izvoznika prinuđenog da traži alternativna tržišta, neka domaća kompanija će dobiti priliku za ekspanziju. Smanjivanje obima trgovine sa SAD znači da će broj prisutnih konkurenata iz SAD biti manji.
Taj argument ekonomisti obično koriste malo drugačije, tvrdeći da se ne treba fokusirati na gubitnike u slobodnoj trgovini, već na one koji imaju koristi od povećanog obima izvoza. Isti ekonomisti sada ne bi smjeli da ignorišu činjenicu da će i američke protekcionističke mjere biti od koristi nekim kompanijama u drugim zemljama.
Trampov protekcionizam bi mogao dovesti do globalnog trgovinskog rata, sa ekonomskim posledicama mnogo težim od štete koju trenutno sam sebi nanosi. Ali ako se to dogodi, pogrešne procjene i neodmjerene reakcije Evrope i Kine će tome doprinijeti isto koliko i Trampova ludost.
Preveo: Đorđe Tomić
Peščanik.net